Najgori mogući scenario za razrešenje kosovske krize, koji može da usledi nakon 10. decembra, je onaj koji podrazumeva upotrebu nasilja i opštu bezbednosnu nestabilnost na Kosovu i u regionu. (Najbolji je onaj koji podrazumeva dogovor suprotstavljenih strana.) I najbolji i najgori scenario mogu da se okončaju podelom teritorije...
Po ovom tekstu vrlo je verovatno da će skupština Kosova objaviti nezavisnost. Takođe je verovatan i odgovor srba sa severa kosova koji bi objavili otcepljenje ili nezavisnost ovog dela teritorije. Zatim bi usledila vojna akcija albanskih snaga prema teritoriji na kojoj žive srbi. Za očekivati je da bi DSS u saradnji sa SRS-om pokrenuo akciju srpski snaga koje bi ušle na teritoriju severnog kosova i zauzele liniju Severna KM - Zvečan. Pretpostavka je da se NATO ne bi mešao u početku u ove sukobe, osim osude srpskih vlasti. Na ovom potezu vodili bi se na početku naredne godine jaki oružani sukobi.
Ovo bi trebalo da rezultira podelom kosova. Srpske vlasti bi ovo promovisale kao pobedu, a albanci bi trebalo da se zadovolje nezavisnošću. Svemu ovom bi trebalo da aminuje NATO i svetske sile.
Tendencije koje bi se javile u narednom periodu jeste način da se mirnim putem i izbegavanjem sukoba dođe do podele teritorije Kosova.
---
Koliko je sve ovo moguće, obzirom da na sadašnjim odnos snaga u republičkom parlamentu i nastojanju albanaca da ipak zadrže severni deo kosova koji poseduje 90% prirodnog bogatstva kosova (koje i te kako znači i jednoj i drugoj strani)???
Da li ljudski životi nisu značajni da bi neko zadovoljio svoje političke apetite, teritorijalne pretenzije i mentalne potrebe? Da li bi bilo dovoljno srba spremnih da se opet late oružja i rizikuju živote?
Jaki smo na govoru kada treba da se ističe srpstvo! Da li smo spremni da damo i žrtvu za to? Ili je bilo dovoljno žrtava. Nacionalni ponos ili nacionalni opstanak?
Dileme su otvorene! Šta je patriotizam, a šta izdajničko ponašanje? Lako je pronaći krivce i imenovati izdajnike. Strategije još uvek nema.
Pored straha da do sukoba stvarno dođe, više od toga šta će biti dan posle 10. decembra, mene ipak zabrinjava - šta 10 godina posle toga?
Sukobi u Bosni su prošli, život se normalizuje. U Hrvatskoj srbi učestvuju u vlasti. Da li opet treba ginuti i mrzeti, da bi posle 10 godina živeli u izolaciji i opet sarađivali sa albancima?
Jesam li ili nisam merodavan da vagam o tome? A ko onda jeste. Oni koji iza sebe imaju 10% posto biračkog tela u Srbiji ne mogu biti ništa merodavniji.
O međunarodnoj zajednici neću... Njihovi pogledi su drugojačiji, ne mogu reći da nisu objektivni - šta je rešenje sukoba na duži rok.
Neke stvari, ipak volim da predvidim unapred. Ne bih rekao da naša vlada ima viziju toga - bitniji su im politički poeni. Inače bi strategija bila drugačija - uključivanje albanaca u javni život srbije, udeo u predsedavanju savetom evrope...
Najviše od svega volim mir i prijatan život za sve stanovnike Kosova i Metohije?
Da li to može biti realnost?
