Moje posljednje zbogom

Ono sto cu ti reci
Neka ostane tajna
Izmedju tebe i mene
Dva srca prividno spojena
Zlatnom niti

Zasto sam cekao
Da se i posljednja
Nada ugasi
Da bih otisao

Sramno priznajem
Da te vise
Ne mogu ovako voljeti
Jer me iznova gusi
Osjecaj da te nemam
Da ti zagrljajem
Ne mogu pokazati
Gdje pripadas
Niti ljubiti
Lice andjela

Ja vise
Snage nemam
Da budem blizu tebe
Na ovaj nacin
Jer tvoja hladnoca
U mom srcu
Izaziva jezu

Osjecam
Da polako nestajem
U tvom crnom oku
Treptaja nedostojan
Ne mogu vise
Niti govoriti

Nehoteci
Razbila si jednu dusu
Na komade
Slomila si
Hrabrog covjeka
Cija sam sjenka

Stoga
Neka ovo bude
Moje posljednje zbogom
Zadnji poklon tebi
Andjele bez duse

Ostajem
Vjeran molitvi
Da jednom shvatis
Sta je prava ljubav
I kako se voli do smrti.

Ponovo ti govorim ljubavi moja


Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije putovanja i svog zivota pusta,
ljubavnu pjesmu ponovo ti pisem
poslije pjesama iskustva.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
onaj kom je bilo premalo da voli
ponovo je ovdje pred vratima tvojim
i ponovo spreman da te moli.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
poceo sam sjajno da ponizavam i grijesim
gotovo pri kraju i gotovo mrtvac
na pocetku tu sam da se tjesim.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
na obratnom putu pretvorenim u tamu
poslije sedam mora i vlastite zemlje
dosao sam umrijet u tvom stanu.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
negdje sam vec bio, sad ostavljam sve to
da ti poslije srece, hrabrosti i znanja
da ti poslije svijeta vratim tvoje mjesto.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije loseg drustva, vina, nocas stojim
sam pred tvojim licem spreman da ti kazem
kao prvi puta opet: Ja te volim!

Tajanstvena ruza


U mome tajnom vrtu cuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka -
Oj snovi mog zivota, modri krajevi!

Jer dusa moja basta je daleka,
Visok zid je cuva, sfinga i zmajevi,
Tud seta draga zena, duse jeka,
A njenim bicem struje sveti gajevi.

Zoves li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika, ne znam reci;
Znam te kao sebe i nemam za te rijeci.

Kao sanak diras moje zjene,
Ne znam sto si, djevojka il vila -
O tajno moga vrta! O ruzo moje sjene!

Aleksa Santic - Emina


Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,
Prodjoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šece i plecima krece...
- Ni hodžin mi zapis više pomoc nece!
Ja joj nazvah selam. al' moga mi dina
Ne šce ni da cuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dodje lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alcak, što za njom crko'!...

ove koje nemaju ime pisca... su tvoje??

Nisu nazalost...

Mika Antić
PESMA ZA NAS DVOJE
Znam, mora biti tako:
nikada se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.
Po obrazima vetar me mlati.
Čupa drveću žutu kosu.
U koji deo grada da svratim?
Dan je niz mutne ulice prosut.
Vucaram okolo dva prazna oka,
gledam u lica prolaznika.
Koga da pitam,
smešan i mokar,
zašto je nisam sreo nikad?
Il’ je već bilo?
Trebalo korak?
Možda je sasvim do mene došla,
al’ ja: za ugao skrenuo,
gorak,
a ona: ne znajući prošla.
Možda smo celu jesen obišli
u žudnji ludoj, podjednakoj,
a za korak se mimoišli?
Da. Mora biti da je tako.